ZBRDANIZDOLI

Nisam se baš previše naspavao u pakleničkom domu, slike su bile još jako svježe, te sam pokušavao na sve načine analizirati situacije i činjenice koje su prethodile nesretnom događaju. Činjenice su da nam je Frane još prvi dan rekao da nema nikakvih planova za sutra te da će vidjet šta će i dali će kuda. Nije imao vreće za spavanje, a koliko ja znam na Ivinim vodicama nema deka (bar ih nije bilo). Nije nijednom izvadio svoju hranu, slabo je večerao s nama iako smo ga svi nudili, te je rekao drugi dan da doručak obično preskače. Također, spomenuo mi je da je ovu dionicu između Struga i Svetog brda prešao dosta puta (7-8 čini mi se), te da ju dobro poznaje, pa je na moju odluku da ostanem i čekam još dan duže direktno utjecalo njegovo mišljenje da je prejaka magla. Rekao mi je da je jednom prehodao dionicu od Oltara do Crnopca, bio je zainteresiran za moje planove i iskustva, kao i ja za njegove, te smo se i napričali oko doživljaja s naših tura.
Šta li se je sve odvijalo u njegovoj glavi, te dali mu je naše prisustvo možda produžilo dan života, ja ne znam.. Dali je i moja odluka da ostanem/ne odem drugi dan utjecala na vrijeme i mjesto tragedije - čini mi se da jeste.
Radi blizine lokacije mislim da je morao znati da ću ga pronaći. Dali je to možda želio ili je samo odabrao to mjesto kao priručno jer je tamo pronašao ljestve pomoću kojih se je popeo do grane te iskoristio maglu i moju zaokupljenost vješanjem robe kraj peći. Mogao sam slučajno ranije izaći na wc, te bih ga, ako bih krenuo u tom smjeru, vjerojatno vidio.
U jednom trenutku me je upitao - dali mi je uopće pametno prati robu (pretpostavljam u smislu - dali će se stići osušiti ), na što sam odgovorio da ću upravo to učiniti. Petnaestak minuta kasnije, mi je rekao: " Evo sada ću se skloniti da možeš objesiti robu" - sa klupe pored i to su bile njegove posljednje riječi. Tada je već morao imati uže sa sobom.
Nametala mi se misao, ako je npr odlučio čvrsto to uraditi, mogao je kad god je htio otpješačiti desetak minuta na bilo koju stranu te bi tu bio siguran da ga nitko neće ni spriječiti ni pronaći tako lako. Čini mi se vjerojatnije da je imao velik košmar u glavi.
Došao je zauvijek ostati na ovoj planini. Pokoj mu duši i laka mu zemlja. Žao mi je da je tako završio. Vidim na stranicama njegovog planinarskog društva da je pohodio brojne planine, te da je bio cijenjen.
Iskreno, nisam ni sam siguran da li je malo neukusno o ovome pisati, nije mi namjera da skupljam čitatelje na tuđoj nesreći, ali je taj događaj prilično utjecao na mene, pa sam nekako prelomio da bi možda bilo neobjektivno to prešutjeti.

***
Slijedeći dan me budi domar Matija rano ujutro, jer da su mu javili da treba počet akcija izvlačenja tijela sa Struga, te da ćemu radio vezom ubrzo javiti gdje ja trebam doći vezano za davanje izjave policiji. Nakon kojih sat vremena krećemo ja i Vuke (domar) prema ulazu u Nacionalni park Paklenica pričekati policiju radi davanja izjave. Oni su već bili tamo, pa sam kratko objasnio šta se je dogodilo i ostavio podatke. Odlučio sam, kad sam se već morao spustiti da produžim u Starigrad, pa da vidim šta ću dalje. Razmišljao sam da li da odem sutra kući, počeo sam se malo bojati samoće i još svježih sjećanja. Napunio sam u Starigradu telefon, koji je nakon šest dana sušenja opet proradio. Samopouzdanje mi je malo poraslo nakon nekoliko telefonskih razgovora, pa sam odlučio da ću se još isti dan vratiti na Velebit i to do skloništa na Ivinim vodicama, te tamo prespavati.
I kako to već biva, sreća mi se je nasmješila. Bacio sam prst u Starigradu, te mi odmah staje kombi pun života koji me je prvo povezao do ulaza u NP, a tu se ispostavilo, da njegova posada planira danas stići sve do Vlaškog grada, skloništa oko sat vremena hoda dalje od Ivinih vodica. Dakle putevi će nam se poklapati.
Prvo se je trebalo vratiti istim putem kojim sam se ujutro spuštao - kroz predivni kanjon velike Paklenice - najvećeg i najljepšeg penjališta u Hrvatskoj, pa nakon oko dva sata hoda, stići natrag do planinarskog doma Paklenica. Staza je dobro uređena, radi brojnih posjetitelja, a i da nije, lako se je orijentirati jer uglavnom prati kanjon kroz koji teče potok.


PENJAČI


ANIĆA KUK - najviša stijena u Velebitu


PAKLENIČKI POTOK


NATRAG PREMA GORE


PLANINARSKI DOM PAKLENICA


DOMAR MATIJA

Ispred doma u Paklenici ponovno srećem ekipu iz kombija, te nakon daljnjih tri sata uspona stižemo otprilike istovremeno na Ivine Vodice. Staza vodi uglavnom uzbrdo, kroz šumu uz povremene otvorenije vidike prema vršnim djelovima. Već sam imao dosta dobru kondiciju, pa se gotovo i nisam umorio.
Ipak, nije mi se ostajalo sam, a i godilo mi je društvo, pa sam se uspio nekako ugurati među ekipu. Nakon još oko sat vremena hoda, stižemo svi zajedno do skloništa na Vlaškom gradu. Ekipu sa kojom sam stigao su činili Davor, Gorana, Ana i Irena, a u Vlaškom gradu su ih dočekali Čaki, Zlatko i Cvele (koji su došli taj dan s Libinja), tako da sada muški preuzimaju natpolovičnu većinu. I to kako su ih (nas) dočekali. Palačinkama.Sklonište je bilo puno brašna, jer su tu povremeno spavali radnici koji su vršili radove, na rekonstrukciji.
Cijelo moje novo društvance je više manje radilo za Huckleberry Finn- avanturističko-turističku agenciju iz Zagreba. Kako se je sezona završila, došli su ovdje na team building.
Sklonište je locirano podno vrha Vlaškog grada, s prekrasnim vidikovcem prema moru, a idealno je za one koji žele na Sveto brdo ili kroz kanjon male Paklenice. A mi smo željeli, još prije zore na Sveto brdo. Ali prije toga je trebalo rješavati zalihe iz naših ruksaka, te se naslušati svakakvih priča. Atmosferu je dizao guru Zlatko sa svojom mini gitarom i zavidnim umjećem sviranja repertoara Stefanovski - Tadić. Teško da sam mogao poželjeti bolji završetak dana...A još svega par sati, pa na Sveto brdo.




NA PUTU PREMA IVINIM VODICAMA


SKLONIŠTE NA IVINIM VODICAMA


I OVO NA VLAŠKOM GRADU


VEČERA






ATMOSFERA


POGLED IZVANA


I IZNUTRA

STATISTIKA :

hoda : 7-8 h

vrijeme : sunčano

ljudi po putu : dio oko penjališta : puno
gornji dio : 2-3